Poštovani,
Pozivamo Vas na otvaranje izložbe, 14.5.2026. godine u 19:00č.
Galerija Centra za kulturu
Nina Zavila je rođena 1988. godine.
Završila je srednju Tehnološku školu, smer likovni tehničar, u Banjaluci.
Diplomirala na Akademiji umjetnosti u Banjaluci 2014. godine, smjer grafika u klasi prof. Zorana Banovića. Trenutno je na master studijama grafike, pod mentorstvom prof. Milana Krajnovića.
Prilog: Plakat i tekst o izložbi
Neminovno se uz rad Nine Zavile javi pomisao na sve Ninine Fride uz koje je u umjetničkom ali i ljudskom smislu odrastala i koje su obilježile njeno stvaralaštvo. Taj uslovno rečeno razgovor sa Fridom Kalo na jedan potpuniji i zreliji način nastavio se i u njenim novim radovima. Frida je u Nininoj svijesti sazrela u Fridu koja razmišlja o majčinstvu, preobražaju, periodičnoj obnovi prirode ali i o nepravdi, pobuni i nezadovoljstvu sa svijetom kakav jeste, u kojem su ratovi i nasilje svakodnevica. Nina kroz svoj rad preispituje i interpretira lako zamislive osavremenjene Fridine stavove s obzirom na ono što znamo o njenoj biografiji i njenoj potrebi da jasno iskaže svoje svjetonazore. Mogli bi reći da se Nina ovdje igra i svojevrsnog medijuma kojem je umjetnica Frida, prije svega žena i nadahnuće i figura kroz koju se učitava i očituje svijet u kojem živimo. Kako bi danas izgledao ženski bunt propušten kroz nju? Šta bi rekla o aktuelnoj političkoj situaciji u svijetu, kako bi reagovala na aktuelne ratove, kakav bi bio njen odnos prema majčinstvu, šta bi bilo sa Dijegom, kako bi reagovala na političku situaciju u svijetu. Šta bi nam rekla savremena Frida? I kako? Da nam to (po)kaže Nina bira moćan i višeslojan jezik simbola kakav je rado koristila i Frida. Simboli raskrivaju autorkine opsesije; zelenilo, bilje, klasje, makovi, cvijeće, ptice, drveće, pramajka, bebe, žaba, lisica, lubenice. Ukratko, kroz biljni i životinjski svijet i Fridinu isprepletenost s njim se čita i naš svijet koji je u ove radove ugrađen kao metafora u nekim radovima stradanja i pogibelji u drugima, češćim, plodnosti, rođenja i novog života. Pramajka njiše Fridu u krilu da je iscijeli, ona ovdje simbolički iscjeljuje žensko kako bi u nama povratilo svoju autentičnu i kreativnu snagu. Plod je simbolički višestruko prisutan, on je dijete, ali je i djelo. Transformacija je takođe tema koja se ponavlja, žensko tijelo neprestano prolazi kroz transformacije i samo majčinstvo je ovdje prisutno kao naglašena i za samu autorku važna transformacija. Sada se tu pojavljuje i ona kao majka koja se vlastitim majčinstvom upisuje u kožu pramajke, u neraskidivi lanac života. Rođenje kćerke unosi novi sloj promišljanja o ženskom. One se umnožavaju. U pramajčinom krilu sada ih je više. Stiče se utisak da to autorki ulijeva novu snagu. Sve su one sada tu s njom, sada će sve zajedno da se smiju, da viču, da bijesne, da viknu svijetu što ga spada jer nasuprot njih udruženih u kreativnosti, ljubavi i obnovi stoji svijet koji razara i ranjava koji zabija svoje oštre strijele u meko tkivo i koji ne haje za život nego za profit po svaku cijenu.
Najzad, i sama Frida kao centralna figura svih izloženih radova je jedan moćan simbol žene, njenog otpora, borbe, neodustajanja i kreativnosti. Frida i priroda u Nininoj interpretaciji nisu statični. Oni se kreću, mijenjaju, upotpunjuju i zajedno čine jedinstvenu priču koju autorka gradi kroz cikličnu dinamiku prirode i metamorfoze koje paralelno prolazi i autorkina Frida. Oni su bolni, živi, strastveni i intenzivni. To je ples svijeta. Preciznije jedinstvenog svijeta žene koji pred nama stradava i rađa se iznova, koji je surovo ranjavan i nastavlja da se bori, koji se liječi u krilu pramajke da bi se vratio iz nepodnošljivog ništenja jači i plodniji jer on rađa ne samo u onom najužem smislu dijete, on rađa sve, donosi plodove, esencija je stvaralačkog i to je ono što nam u svojim radovima želi poručiti Nina Zavila i kamo nas želi povesti.